“U dobru i zlu” i “Dok nas smrt ne rastavi” rečenice su koje se izgovaraju prilikom stupanja u brak, kada je ljubav na vrhuncu ali rijetki su oni koji zaista i ostanu kada krene po zlu. Jedan od tih rijetkih je Hajrudin Veletovac iz Sarajeva, koji već 13 godina ne odustaje od svoje Lale, kako od milja zove svoju suprugu Elminu. Hrani je, presvlači, priča s njom iako mu ona ne može uzvratiti jer ni ne govori i nosi je kao bebu. I ništa mu od toga nije teško.
“Kad nekog voliš da ti je kao biljka, da je ovako na rukama držiš, ti si sretan jer je nisi izgubio, nije otišla. Kad ode, ne možeš je više nikad vidjeti, ali ako ja nju vidim pred sobom, znači mogu joj dati da jede, mogu joj dati da pije, mogu je presvući, oprati, srediti. Frizuru joj napraviti, okupati, kosu joj srediti, nokte rezati. Znači sve mogu. To je ljubav, to nije žrtva. Žrtva je nešto drugo. ali kad čovjek radi iz ljubavi nešto, onda je to drugo – govori Hajrudin za televiziju NOVA HR.
A u ljubavi i strpljenju ne oskudijeva. I s ponosom pokazuje kako Elminine noge, iako na njih nije stala punih trinaest godina, ipak nisu u potpunom spazmu. Sve su to njegove pobjede – Elmina nema dekubituse, samostalno diše, odavno su izvadili i cjevčicu za traheotomiju. Ostala je samo ona spojena na PEG, pomoću koje je hrani. Hajrudin je sretan jer je ona pored njega, živa je i diše.
Njihova je ljubav od početka bila prava, filmska. Od trenutka kada ju je prvi put ugledao. Nisu imali vjenčanje kakvo su htjeli. Bio je to početak devedesetih, vremena nezgodna za slavlja. Ali imali su jedno drugo. I danas i onoga dana prije trinaest godina kada je njegovoj Elmini liječnik u sarajevskoj bolnici davao tek minimalne šanse. Prepričao je to toliko puta, ali svaki put jednako boli. I svaki put kao da se nada da će njihova priča imati drugačiji kraj.
Nedostaje mu, kaže, njen glas. To što je po kući stalno razmještala namještaj. Jutra koja su započinjala drugačije. U kojima nisu postojale pelene i uzimanje lijekova na cjevčicu. Nedostaje mu miris njezine kafe. Voljela je cvijeće, peći kolače, kuhati za porodicu. Danas sve to radi on. Posebno joj kuha i priprema hranu.
U trinaest godina poudali su i poženili djecu. Postali su nana i dedo, kuća se puni dječjim smijehom. Ona je tu, s njima. Posljednje posjete privatnim ljekarima u Sarajevu potvrdili su mu, kaže Hajrudin, da Elmina više nije u komi, ali ne priča. Ali Hajrudin je sretan što je ona tu, s njim i sve bi, veli, opet isto uradio. Sve samo da je uz njega. Dok god živi, dok god vjeruje, dok god je svaku večer sprema na počinak s nadom u novo jutro.
Hajrudin tvrdi – ljubav nema granica. Njihova sigurno nema. I dok čekaju da se čudo dogodi, ljubav koju žive iz dana u dan čudo je sama po sebi.
NOVA HR TV – “Provjereno”
