Postoje ljudi koji ne odu onda kada ih zemlja prekrije. Nastave živjeti kroz riječi, djela i trag koji ostave među ljudima. Takav je bio i Salih Brkić — čovjek koji nije nosio samo kameru i mikrofon, nego istinu, bol i dostojanstvo jednog naroda.
Postoje gradovi koje obilježe duše, a ne kamen. Malo je takvih gradova koje je duša obilježila. Takav je i Stolac, prelijepi grad uz rijeku Bregavu, grad u kojem uspomene hodaju zajedno s ljudima. Upravo tim ulicama već četvrtu godinu zaredom trči bosanskohercegovački humanista Mujo Trako, noseći na svojim prsima lik Saliha Brkića. Ne trči Mujo samo utrku. On nosi sjećanje. Nosi poštovanje. Nosi emociju koju riječi teško mogu do kraja opisati.
Dok koraci odzvanjaju kamenim ulicama Stoca, čini se kao da zajedno s Mujom trči i jedna velika novinarska epoha Bosne i Hercegovine. Salih Brkić nije bio obični reporter. Bio je glas onih koje niko nije čuo.
Rođen u Mostaru, odrastao u Stocu, život ga je vodio preko Banovića i Tuzle, ali je srce uvijek ostajalo uz običnog čovjeka. Radio je na radiju u Banovićima, zatim u mnogim medijima u Tuzli, a najduži i najznačajniji trag ostavio je na Federalnoj televiziji, gdje je svojim glasom i izvještajima svjedočio istini jednog teškog vremena.
Bio je autor brojnih dokumentarnih filmova i dobitnik desetina novinarskih priznanja, među kojima i Povelje Hasan Kaimija za životno djelo. Ali najveća nagrada koju je Salih Brkić imao bila je ljubav naroda. Jer narod najbolje prepozna one koji govore iskreno i koji nikada ne okreću glavu od tuđe boli.
Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu izvještavao je sa skoro svih ratišta sjeveroistočne Bosne, posebno iz Srebrenice — grada koji je nosio kao svoju najveću ranu. Govorio je da je genocid u Srebrenici sramota cijelog svijeta i međunarodne zajednice. Nije to govorio kao novinar koji čita vijest. Govorio je kao čovjek koji je gledao patnju, slušao majke i nosio u sebi teret istine koju mnogi nisu željeli čuti.
Zato Mujina majica nije obična majica. Ona je zavjet da dobri ljudi ne smiju biti zaboravljeni. Dok trči kroz Stolac, Mujo Trako kao da poručuje da postoje ljudi koji zaslužuju da ih se spominje glasno, dostojanstveno i s poštovanjem. U vremenu kada se mnoge vrijednosti zaboravljaju, ovakvi gestovi vraćaju vjeru u čovjeka.
I možda baš zato Stolac tih dana nije samo grad utrke. Tada postaje mjesto susreta emocije, sjećanja i zahvalnosti. Rijeka Bregava teče svojim tokom, kamen pamti korake, a ljudi u tišini prepoznaju veličinu jednog novinara i jednog humaniste.
Jer čovjek umre tek onda kada ga ljudi prestanu spominjati. A dok Mujo Trako trči ulicama Stoca s likom Saliha Brkića na prsima, jasno je da Salih još uvijek traje — među ljudima, u pričama i u Bosni koja pamti svoje najbolje sinove.
