Jedan čovjek je angažovao radnika da mu pomogne oko renoviranja stare kuće. Jedan dan na poslu radniku je bio prilično težak.
Pukla mu je guma pa je izgubio cijeli jedan sat rada, električna pila mu je otkazala, a na kraju mu se pokvario i stari kamion kojeg nikako nije mogao pokrenuti pa ga je čovjek koji ga je angažovao morao odvesti kući. Dok su se vozili, radnik je bio ozbiljan, zabrinut i tih.
Na dolasku pred njegovu kuću, pozvao je čovjeka da uđe da upozna njegovu porodicu. Dok su hodali prema vratima, radnik je nakratko zastao ispred malog stabla, te neko vrijeme dodirivao vrhove njegovih grana s obje ruke.
Prije nego što su se vrata kuće otvorila, on se nevjerojatno transformisao. Više nije bio onako turoban i ozbiljan, na njegovom licu zasjao je osmijeh te je zagrlio svoje dvoje male djece i supruzi dao poljubac.
Kad je čovjek krenuo kući, radnik ga je otpratio do automobila. Prošli su pokraj stabla, a čovjek je gorio od znatiželje da ga pita o onome što je vidio.
“To je moje ‘stablo briga’”, odgovorio je radnik. “Znam da ne mogu izbjeći probleme na poslu, ali jedno je sigurno, ti problemi ne pripadaju kući, mojoj ženi i djeci. Zato ih samo objesim na stablo svake večeri, prije nego što uđem u kuću. Ujutro kad krenem na posao ponovo ih uzmem.”
Na trenutak zastade, zamisli se i reče: “Smiješno je to da kad ujutro dođem kako bi ih ponovo pokupio, nema ih ni približno onoliko koliko se sjećam da sam ih objesio večer prije.”
