Čuvaju te, dok u kolijevci mirno spavaš. Osluškuju migoljenje. Protezanje. A onda napraviš prvi korak. I bezbroj puta te njihova ruka sačuva od pada. Vjetar su u leđa čak i kad nemaš uslove za let. I čvrsto tlo pod nogama, kad sve okolo podrhtava.
Babo na leđima nosi teret. Oličje snage. Hrabrosti. Ne dijeli na pola! Miran si. Bezbrižan. Nasmijan stojiš pod okriljem. Zaštićen od svega što se nadvija. A onda dođe vakat. Ne želim reći godine. Jer život je nepredvidiv. Ne pita za starost.
Preuzmeš konce u svoje ruke. Ostaješ budan. Sad ti patroliraš. Pratiš kazaljke. Donosiš lijek. Prozborim riječ. Dvije. Da mu ne rastrgam san. I odem. A pričao bih. I pričao bi. Da je to ono vrijeme kad smo jedan drugom završavali misao. Da je to onaj vakat kad smo imali snage i vremena za ubjedjivanje ko je u pravu. Dva tvrdoglava. Svako na svoju stranu vuče. Nijedan da popusti. Ali ujedinismo se. Više nije bilo bitno ko će se danima naslađivati jer je bio u pravu. Ni po jednom pitanju nam se više nisu razilazile misli i riječi.
Obojica smo željeli samo jedno. Novi dan – da ga vidim i da me vidi. A liježeš u neizvjesnosti. I trzaš na svaki šum. Jedno jutro će biti posljednje. Preuzmeš sve ono što je onemoćala ruka pustila. Stub si. Čuvaš od rušenja ono što je babo godinama podupirao. Gradio. I tek shvatiš koliko snage je trebalo da sve to nosi na svojim leđima. I da si na pravom putu tek onda kad si nadohvat ruke, ruci koja te podigla.
